Ispis

AKADEMIK JOSIP LONČAR

Slaveći 25-godišnjicu dana, kad je proradio Radio-Zagreb, opravdano je da se sjetimo onoga vremena, kad su se i kod nas počeli sve više javljati ljudi zaneseni radiom,  osobito radiofonijom, koja je pružala dotada neslućene mogućnosti širenja kulture i progresa u najširim narodnim masama.

Može se reći, da se interes za radio počinje javlja­li poslije Prvog svjetskog rata. Taj interes na početku dvadesetih godina našega stoljeća postaje sve izrazitiji. Od toga doba do danas prošla su jedva tri deceni­ja. No za radioteliniku, kao granu tehnike, koja se već prije razvila, a za vrijeme rata usavršila, te bila već dozrela za vrlo brzi i čak burni poslijeratni razvoj, značila su prošla tri decenija revolucionaran napre­dak. Mnogo toga, što današnjem slušaču radia stoji na raspolaganju kao nešto samo po sebi razumljivo, nedostajalo je prvim radioamaterima. Emisione sta­nice, još slabe i malobrojne, davale su uglavnom radiotelegrafiju i signale točnog vremena, a tek kasnije i to veoma rijetko i radiotelefoniju. Gotovi prijemni aparati nisu se prodavali, a sastavni dijelovi, od ko­jih je tek samogradnjom trebalo kombinirati prijem­ne spojeve, bili su primitivni i većinom su potjecali iz vojničkih stanica nedavno prošlog rata, ili su čak i njih, kao i prijemne antene, morali amateri graditi sami. U početku su slušaoci nabavljali uglavnom sa­mo telefonske slušalice. Uostalom oko g. 1920. jedino su one i dolazile u obzir, jer se prijem u ono doba re­dovito vršio tek običnim kristal-detektorstkim aparati­ma, bez cijevi i prema tomu i bez ikakvih pojačava­nja, pa zato i bez mogućnosti da se upotrebi megafon. Kod gradnje tih aparata slušač bi vlastitim rukama namotao svitak, a eventualno bi sam složio i varija­bilni (koji se da vrtiti) kondenzator. Naravno, impro­vizirao je sam i kristalni detektor, redovito komadićem galenita kao kristalom (tih se komadića moglo naći i u Zagrebačkoj gori). Takvim primitivnim i neosjetlji­vim aparatima, poput onoga na slici,

 

1937. g. Jednocjevni kratkovalni prijemnik sa mrežnim ispravljačem

(iz arhiva Radiokluba Zagreb)

 

1925. g. Primitivni detektorski prijemnik

(iz arhiva Radiokluba Zagreb)

što ga je gradio jedan zagrebački amater g. 1920., bilo je dakako vrlo teško primati slabašne signale udaljenih stanica, pa je trebalo dosta mnogo strpljivosti i sticaja sretnih okolnosti, da bi na pr. jedva zamjetljivo zazvučali u slušalici »vremenski signali« radiostanice s Eiffelova tornja u Parizu, iz Nauena ili sl., odnosno da bi se uhvatili Morse-signali neke komercijalne radiotelegrafske veze, ili čak na momente naslutili odlomci govora ili glazbe neke pokusne radiofonske emisije iz inozemstva.

Elektronskih cijevi, koje čine trče suvremenih prijemnih aparata, gotovo i nije bilo. Upotreba elek­tronskih cijevi bila je onda još u zametku i o njima su ponešto znali tek stručnjaci. Do tih se cijevi u po­četku moglo doći tek ukoliko su preostale od starih vojnih aparatura iz kraja minuloga rata. Obilnije su se na tržištu pojavile tek postepeno.

Cijevi su se upotrebljavale najprije za »niskofrekkventna« pojačavanja kristaldetektorskih primanih signala, kao dodatak detektorskoj aparaturi. Tek ka­snije uvelo se »audionsko« primanje s upotrebom ci­jevi umjesto kristala i u detektorskom stepenu, što je značilo vanredno poboljšanje sigurnosti i jačine prije­ma, pogotovo kad je pridošla primjena »reakcije« (»povratne veze«) za pojačavanje osjetljivosti i oštri­ne dotjerivanja prijema. Sada je već, naročito s nisko-frekvetnim pojačavanjem signala nakon audionske detekcije, te pogotovo s »visokofrekventnim« pojača­vanjima prije detekcije, doista omogućen manje više siguran prijem, pa čak i megafonski, iole jačih dale­kih stanica Uskoro se javljaju i prvi »superheterodi­no«, mnogocijevni vanredno osjetljivi prijemnici s transpozicijem frekvencija primanih signala na od­ređenu mnogo nižu »međufrekvenciju«.

 

 

1928. g. Radioprijemnik Matije Klauzera

(arhiv Radiokluba Zagreb)

 

 

1928. g. Radioprijemnik Matije Klauzera

(ex. YU2DB)

(arhiv Radiokluba Zagreb)

 

Svi su ti prijemnici imali u prvo vrijeme pogon cijevi iz baterija: iz velikih grijaćih akumulatora, koji se brzo izbijaju, jer griju cijevne niti iz čistog volfra­ma uz velik potrošak struje, i iz anodnih baterija, sa­stavljenih iz mnogobrojnih, malih suhih elemenata ili maljušnih akumulatora, koji daju anodne struje i mreže prednapone. Tek kasnije dolaze cijevi sa »šted­nim nitima«, s toriranim volframom i kasnije s barijem, i potom sa štedljivim potroškom struje grijanja. A pogotovo kasnije dolaze umjesto baterijski tjeranih prijemnika oni s pogonom izmjeničnom strujom iz rasvjetne mreže. Megafoni su u ono vrijeme bili pri­mitivni elektromagnetski, kao neke povećane slušali­ce, snabdjevene rogom za pojačanje glasa. Kupuju sa najviše gotovi, što bolje kvalitete i sastavljaju u pri­jemnike po shemama iz radio-časopisa ili knjižica za radio-amatere. Kako je velik napredak postignut u kratko vrijeme, vidi se iz primjera na sl. 2., gdje je prikazan već posve dotjeran cijevni prijemnik iz g. 1924., što ga je sagradio onaj isti radio-amater, čiji je prijemnik iz g. 1920. prikazan na slici.

Samogradnja radioprijemnika - gdin. J. Lončar

(radio prijemnik je u funkciji a služio je prilikom studiranja prof. Lončara)

 

Tko su bili prvi radio-amateri te kasnije prvi obični slušači radiofonije?

Možemo ih podijeliti na više kategorija, koje su vremenski slijedile jedna za drugom. Zaneseni tehničkim mogućnostima radija, ba­cili su se doista amaterski i požrtvovno na samogradnju i traženje prijemnih mogućnosti, a kasnije, u ogra­ničenom opsegu, 1 emisionih mogućnosti, mlađi inte­lektualci, bliži struci (fizičari, inženjeri, liječnici i si.). Pored njih, dali su se na to područje pogotovo oni najmlađi tehnički nadareni pojedinci iz viših razreda gimnazija i iz visokih škola, kao i radnici, oduševljeni radiom (mladi monteri, naučnici elektrostruke), pa su baš iz tog tehnički aktivnog kruga ljudi proizašli ka­snije brojni, u našim prilikama toliko potrebni, nauč­ni i tehnički stručnjaci. Uglavnom ti su prvi amateri radili i slušali ilegalno. U početku druge mogućnosti nije bilo, sve dok nije 23. srpnja 1923. donesen Pra­vilnik (kasnije je nekoliko puta izmijenjen), prema kojem se mogla tražiti dozvola za posjedovanje pri­jemnog radiofonskog aparata uz naplatu izvjesne go­dišnje takse. S obzirom na to, da je opasno bilo ile­galno slušati radio, nekoliko posve mladih zagrebač­kih amatera odlučilo je da ishode dozvolu da se mogu baviti radiofonijom. Nakon što su uzalud tražili do­zvolu od Direkcije pošta, oni su se obratili tadašnjem zagrebačkom gradonačelniku, ali bez rezultata. Ni u tadašnjoj radiolelefonskoj stanici na Griču, podignutoj od dijelova stanice bivšeg austro-ugarskog ratnog broda »Novara«, nisu znali tko je ovlašten da izdaje dozvole. Konačno su upućeni u Armijsku komandu, i ovlašteni viši oficir ih je najprije službeno oštro opo­menuo, da radio kao vojničke sredstvo nipošto na smije emitirali niti se smije slušati, ali je dodao tiše, ističući da sad govori privatno, neka samo i dalje opre­zno slušaju.

1933. g. Kratkovalni odašiljač Slavoljub Plešnik

(arhiv Radiokluba Zagreb)

1930. g. Visokonaponski ispravljač Slavoljub Plešnik

(arhiv Radiokluba Zagreb)

 

Kada je donesen naprijed spomenuti Pravilnik o radio-pretplatnicima, radiofonija postaje već manje misteriozna stvar. U vanjskom svijetu, u USA, u En­gleskoj, u Njemačkoj i drugdje, broj i snaga radio-fonsklh stanica počinje naglo rasti, a broj tamošnjih pretplatnika postepeno se penje do tisuću, desetka ti­suća, stotine tisuća, pa nešto kasnije i do milijun. Go­tovi sastavni dijelovi i cijeii prijemnici raznih firmi kupuju se u inozemstvu u velikim količinama, pa do­laze postepeno i u Jugoslaviju. To je momenat kada se sve brojnijim i brojnijim »amaterima« radia pri­družuje kategorija »slušača« radia koji, već prema svom imućnom stanju i tehničkim okolnostima, ili nabavljaju skupe gotove prijemnike ili ih sastavljaju iz kupljenih dijelova. Međutim, za njih je većinom od manje važnosti sam radio, a više mogućnost radiofo­nije kao sredstva za primanje vanjskih emisija. Bo­gatijima među njima, advokptima, bankovnim direk­torima i dr., katkad je skupi vanjski prijemnik na­prosto sredstvo društvene reprezentacije, snobizam, modni hir.

 

Radioprijemnik SILVERTOWN 1924. godine London

 

Dijelovi montirani na dasci dimenzije 60x90 cm.

Ima pet cijevi sa posebnom regulacijom

 

TEHNIČKI MUZEJ od 1956. godine

 

 

Paralelno s porastom interesa za radio uključuje se među amatere i slušače radia i katego­rija komercijalno zainteresiranih pojedinaca, ljudi, koji su se bacili na trgovanje radio-aparatima i radio-dijelovima. i koji su, propagirujući radio, od njega i živjeli. Bila bi uostalom stvar vrijedna posebnog raz­matranja kako su velike svote znali naplaćivati neki od prvih radio-trgovaca za prve prijemnike i drugi često malo vrijedna usluge. Kao primjer trgovačke propagande spomenimo demonstracije cijevnog apa­rata jedne strane elektrofirme. Njezina zagrebačka fi­lijala dala je predvoditi gotovo svake večeri u jednoj vili na tadašnjoj zagrebačkoj Peščenici prijemni apa­rat, koji je doduše sadržavao samo audion s reakcijom i niskofrekventno pojačalo, ali smo mu se tada svi mi, koji smo još raspolagali tek skromnijim pri­jemnim mogućnostima, iskreno divili. A mnogi, koji prije nije ni znao za radio, slušajući na ovakvom ili sličnom mjestu, bio je i sam predobiven za radio.

U navedenim prilikama, a posebno otkad je osno­van uopće za propagandu radia vrlo zaslužni Radio-klub Zagreb, u kome su se pored amatera i drugih entuzijasta radia našli i financijski Jaki faktori i tr­govci radio-struke, posve je prirodno da se iskristalizirala ideja, da se i u Zagrebu, po uzoru na svo očitiji slični napredak u inozemstvu, podigne radio-fonska emisiona stanica. Stanica se imala uzdržavati jednim dijelom od radio-pretplate, koju je država već i dotad ubirala od tada još malog broja prijavljenih slušalaca. God. 1924. ideja je sazrela, te je od tadašnjih vlasti zatražena koncesija za podizanje stanice Radio-Zagreba. Međutim vlasti nisu bile tome osobito sklone, te su se pregovori s vlastima i s društvom Telefunken kao dobavljačem emisione aparature otegnuli. Konačno dobivena koncesija s 1. studenim 1925. kao prvobitnim rokom otvaranja nove stanice bila je produljivana, ali je Radio-Zagreb ipak proradio oko polovice svibnja 1926. na valu 350 metara i sa snagom od 0,35 kilovata.

 

Zgrada na Markovu trgu 9.

Prve prostorije Radio Zagreba

 

 

Bila je to prva jugoslavenska stanica u tom smi­slu, što je bila stalna i isključivo radiofonska s punim dnevnim programima. No i prije toga bilo je u Jugo­slaviji radiofonskih emisija, ali su one bile tek propa­gandne ili čak samo pokusne. Tako se na str. 626. go­dišta 1924. »Poštansko-telegrafskog vesnika«, službenog organa Ministarstva pošta i telegrafa, može čitati odo­brenje »da počevši od 1. oktobra Glavna radiotelegrafska stanica Beograd-Rakovica daje koncerte tri puta nedjeljno po jedan sat« i da joj se za to ustupa iz go­dišnje pretplate svakog pretplatnika radia u državi dio cd 150 dinara (tih je uostalom u onom momentu bilo tek šačica: na područjima pojedinih poštanskih direk­cija Beograd 2G, Zagreb 50, Ljubljana 6, Novi Sad 13 i Split 6). Čini se međutim, da te radiofonske emisije -po Francuzima podignute u bitnosti radio-telegrafske rakovičke stanice nisu zadovoljavale, jer je na pr. u »Poštansko-telegrafskom vesniku« iz g. 1926. na str. 210. objavljeno da radiofonska stanica u Rakovici u posljednje vrijeme »ne daje nikakve rezultate, šta viša u samom Beogradu čuje se vrlo rdjavo na svima pri­jemnim radiofonskim aparatima, te je šteta za držav­ne interese, da ona uživa dodeljene joj beneficije, po­red toga ovakvim svojim rdjavim radom ona ne samo da ne uspeva u vršenju propagande za širenja upo­trebe radiofonije nego naprotiv ometa istu«, na teme­lju čega ministar ovoj stanici obustavlja s 1. srpnja 1926. isplaćivanje njezinog dijela radiofonske pretpla­te. G. 1925. bilo je i sporadičnih pokusnih radiofonskih emisija. Tako je u rujnu 1925. u okviru tadašnjeg Zagrebačkog Zbora, emitirana nekoliko dana sa sna­gom od kojih 0,1 kilovata radiofonija pokusnom Telefunken stanicom, no izgleda da se emisije nisu mno­go bolje čule od emisija konkurentne male ilegalne stanice »7XY« nekolicine mladih, zagrebačkih radio-amatera (te je emisije registrirala zagrebačka dnevna štampa – Obzor, Novosti i drugi. Autori tog odašiljača su Boris Čeme, Petar Butković, Drago Rittig i Viktor Pinter koji je na Tehničkom fakultetu od 1924. bio demonstrator kod prof.Lončara).

 

Istodobno već dozrijeva i pitanje Radio-Zagreba. U broju od rujna 1924. časopis »Telegraf i Telefoni: (od g. 1926: »Radio, Telegraf i Telefon«) javlja se, da se pitanje Radio-Zagreba nalazi »na rešenju«, i da ima nade da će ono uskoro biti dano, a isti časopis, donesavši u broju od siječnja 1925. prvi popis radiopretplatnika u Jugoslaviji po poštanskim direkcijama (Beo­grad 61, Zagreb 97. Ljubljana 17, Sarajevo 11, Novi Sad 43, Split 8. Skoplje 2), javlja u broju od veljače 1925. da će stanica Radio-Zagreb biti »za kratko vreme« dovršena. Prema Ugovoru od 5. kolovoza 1925 iz­među države i predstavnika Radio-kluba Zagreb, koji donosi Poštansko Telegrafski vesnik u broju 15 i 16 godišta 1926., zagrebačka stanica, kojoj se vrijednost uređaja navodi sa 400.000 dinara, imala je biti Insta­lirana do 1. studenog 1925. Propisuju joj se emisija od najmanje 90 minuta dnevno, a stanici se zajamčuje dio od 150 dinara godišnje pretplate od svakog radiofonskog pretplatnika »u rastojanju do 150 km od Zagreba«.

 

Prvi djelatnici

RADIOZAGREB

Mikrofon Radio Zagreba

(Tehnički muzej Zagreb)

U času otvorenja Radio-Zagreba 15. svibnja 1926. bilo je na navedenom području svega 290 pret­platnika, a god. 1935. na istom području bilo je 18.827 pretplatnika. Ujedno je početna snaga Stanice od 0,35 kilovata pojačana na okruglo 0,70 kilovata u travnju 1928. Od radio-pretplata Stanica je primila g. 1926. 213 tisuća dinara, a u kasnijim godinama sve više: g. 1927 okruglo 828 tisuća dinara, itd. Otvorenje Radio-Zagreba, nakon kojeg je g. 1928. proradio Radio-Ljubljana i g. 1929. Radio-Beograd, historijski je datum, jer je njime, relativno rano, naša radiofonija konačno sta­la na vlastite noge. Nažalost nije kasnije razvitak ra­diofonije kod nas bio nimalo sretan. Daleko prema­lena snaga Radio-Zagreba i ostalih jugoslavenskih sta­nica, uvjetovana djelomično privatnokapitalističkom bazom, a djelomično premalim razumijevanjem tadašnjih vlasti za radio, usto pomanjkanje vlastite efika­sne radio-industrije, kočili su dugi niz godina razvi­tak radiofonije kod nas, dok su susjedne zemlje isto­dobno snažno razvijale mrežu svojih stanica, tako da smo se u radiu našli među posljednjima u Evropi.

 

Odašiljač u Otoku od 1933. - 1940. godine

Novi odašiljač preseljen u Deanovac firme

SIEMENS - TELEFUNKEN snage 120kW.

 

 

Na pr. još na početku 1937. jedine tri tadašnje jugo­slavenske stanice na radiofonskom valnom područja imale su veoma malu snagu, i to: Zagreb 0,75, Ljub­ljana 6.3 i Beograd 2,7 kilovata, pa je zajedno s kratkovalnom beogradskom stanicom snage 1 kilovat uku­pna snaga svih naših stanica bila tek 10,75 kilovata, dok je Italija imala 15 stanica s ukupnom snagom 250 kilovata. Madžarska 6 stanica sa svega 150 kilovata i t. d, Tek poslije Oslobođenja, brigom narodnih vla­sti naša je radiofonija pokroćila snažno naprijed, oso­bito godine 1949., otkako Radio-Zagreb emitira snagom od 135 kilovata, što znači nekoliko stotina puta ve­ćom snagom od one kojom je počeo raditi prije 25 godina.

 

Svoje pokuse i istraživanja iz radiotehnike J.Lončar je proširio i na televiziju, koja je tada, 30-tih godina prošlog vijeka, u svijetu bila u pokusnoj fazi. Josip Lončar je sagradio prijemni uređaj koji se sastojao od vlastite precizne izvedbe Nipkowljeve rotirajuće ploče i prijemnika Telefunken od 40 W s četiri cijevi. To je bio prvi TV prijemnik u Hrvatskoj i u ovom dijelu Europe. Takvim uređajem je uz velike smetnje primio noću 7/8 VIII.1930. TV emisije iz Berlina. O TV prijemu stanice London u Zagrebu izvjestio je engleski časopis „Television“, a o prijemu TV stanice Berlin njemački časopis „Fernsehen“, iste godine. 1937. godine Josip Lončar izdaje knjigu pod naslovom „O suvremenoj televiziji“, u kojoj obrađuje osnovne probleme, tadašnje stanje i ondašnje smjernice razvoja