Ispis

Prof. dr. Oton Kučera

 

Uz kemičara Frana Bubanovića (1885.-1936.) i mineraloga Frana Tucana (1875.-1954.) naš najveći i najzaslužniji popularizator znanosti bio je svakako fizičar i astronom Oton Kučera. Rodio se u Petrinji na Novu godinu 1857. Gimnaziju je polazio u Senju i Vinkovcima i ondje je maturirao godine 1873. Završio je filozofske nauke u Beču, slušajući fiziku i matematiku, a, 1875. postaje učiteljem matematike i fizike na uglednoj kr. Velikoj gimnaziji u Vinkovcima, osnovanoj godine 1780. Bio je zatim profesorom u Požegi (1886.-1892.) i Zagrebu od 1892., gdje je uredio suvremeni fizikalni kabinet. Godine 1893. postigao je naslov doktora filozofije na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a 1909- dobiva naslov izvanrednog javnog sveučilišnog profesora, te radi na kr. Šumarskoj akademiji, koja je bila dio Filozofskog fakulteta. Od 1909. do 1917. bio je predsjednikom Matice hrvatske.

 

Oton Kučera bio je iznimno agilan i plodan pisac, koji je svoj književni rad, u strogo znanstvenom ali razumljivom obliku, pre­težito posvetio pisanju udžbenika iz fizike za srednje škole, a napose pisanju znanstveno-popularnih djela iz fizike, astronomi­je i elektrotehnike. Taj svoj književno-prosvjetiteljski rad obavljao je Oton Kučera veoma savjesno i aktivno kroz punih pedeset godina, a uvijek je znao odabrati upravo ono što je u datom vremenu doista predstavljalo novost na stručnom i znanstvenom polju. Iz spomenutih područja napisao je i objavio dvadesetak opsežnih djela, o kojima će kasnije još biti na ovom mjestu govora, a posljednje od ovih Telegraf i telefon bez žica objavljeno je godine 1925. dakle, prije punih sedamdeset godina, u nakladi Matice hrvatske u Zagrebu.

Brzi razvoj električnog prenošenja vijesti putem žica i niza posebno oblikovanih električnih impulsa započeo je radovima i konstrukcijama slikara i izumitelja Finley B. Morsea (1791.-1872.) u SAD. Abeceda koju je on izumio, sastavljena od kratkih i duljih strujnih impulsa, predstavljala je dugo vremena osnovu za elek­trično prenošenje slova, odnosno tekstova. Prva brzojavna linija stavljena je u promet godine 1843. u SAD. Samo nekoliko godina nakon toga, i u Zagrebu je 1850. bio otvoren prvi brzojavni ured u Hrvatskoj, a prvi je brzojav bio odaslan 28. rujna 1850. iz Zagreba banu Josipu grofu Jelačiću (1801.-1859) u Beč.

Za razvoj telefona, odnosno mikrofona, zaslužni su njemački fizičar Johann Philipp Reiss (1834.-1874.) i američki fizičar Alek-sander Graham Bell (1847.-1922.), koji je godine 1877., preko mikrofona i električne struje, žičnim vodom prenio ljudski glas.

Njemački fizičar Heinrich Hertz (1857.-1894.) otkrio je godine 1887. da se električni titraji koje stvaraju električne iskre u iskrištu, šire i u prostor, bez ikakvih žica. Taj je pokus potanko opisao i Kučera u svojoj knjizi. Nakon Hertzovog otkrića nekoliko se je konstruktora, fizičara i znanstvenika u svijetu pozabavilo tim pitanjima, odnosno pojavama. Među ovima su bili profesor fizike u St. Petersburgu Aleksandar Stefanović-Popov (1859-1906.), zatim elektrotehničar Nikola Tesla (1856.-1943.) u New Yorku, te konstruktor iz Italije Guglielmo Marconi (1874.-1937.). Nakon brojnih pokusa u Italiji, a zatim u Engleskoj, Guglielmo Marconi je uz pomoć jakih tvrtki uspostavio početkom godine 1902. prvu bežičnu telegrafsku vezu između Engleske i Sjeverne Amerike.

Ubrzo zatim, godine 1906. i 1907. kanadski fizičar Regional Aubrey Fessenden (1866.-1932.) prvi je bežično odaslao zvuk, odnosno ljudski glas na daljinu od stotinjak kilometara.

Tehnički razvoj i ove grane elektrotehnike naglo je napredovao u vrijeme prvog svjetskog rata, pa je nakon tog rata, najprije u SAD, a zatim u Engleskoj, odnosno Europi, došlo do brzog razvoja radiotehnike, a pogotovu one usmjerene na emitiranje zabavnih programa i vijesti, što se je tada nazivalo broadcasting. Dakako da se usporedo s ovim razvijala i radiotelegrafija.

Prva radiostanica {broadcasting) proradila je godine 1922. u SAD u Pittsburghu. Prvi radio prijenos u Europi izveden je iste godine u Engleskoj.

Prije više od sedamdeset godina u Zagrebu je, pa i u većim gradovima Hrvatske, a također i u pokrajini, radio izazvao golemo zanimanje i znatiželju. I mladi i stari, i stručnjaci i nestručnjaci, htjeli su imati u kući radio, slušati vijesti, glazbu, čitane tekstove, športske vijesti i ostale priredbe.

U našim su gradovima nicale strane i domaće trgovine gotovih radioaparata, za ono vrijeme i vrlo skupih. Pored fotoamatera nastajala je nova vrsta amatera, a to su bili radioamateri koji su sebi nastojali izgraditi prijamnike iz dijelova koje su ubrzo počele prodavati posebne trgovine, a ponekad i trgovine električnim materijalom.

 

U Klubu je već u samom početku bilo više od 300 članova. Oni iskusniji gradili su prema shemama, iz nabavljenih dijelova, cijev­ne prijamnike, koje su napajali iz anodnih suhih baterija i akumu­latora. Oni skromniji izrađivali su detektorske prijamnike sastav­ljene od svitaka izolirane bakrene žice, kondenzatora i kristalnog detektora. Cesto je planinarska mladež odlazila na Medvednicu nedaleko od Zagreba, do crkvice sv. Jakova, u blizini koje se moglo naći kristale olovnog sjajnika, potrebne za detektore njihovih malenih detektorskih prijamnika.

Antene različitih oblika i vrsta, višežične, spiralne, okvirne, postavljalo se u sobama ili na krovovima a za to su služili katkada i staromodni žičani madraci u krevetima. Slušalo se slušalicama, a za cijevne prijamnike kupovalo se zvučnike u obliku roga.

Stručna literatura, odnosno upute za građenje radioaparata, na hrvatskom jeziku bile su malobrojne. Radioklub »Zagreb« je ubrzo počeo objavljivati svoj časopis »Radio-šport«. Prvi broj izašao je u prodaju 19- travnja 1924., dakle, samo nekoliko tjedana nakon osnivanja Kluba, na osnivačkoj skupštini održanoj 29- ožujka 1924.

Članovi Kluba uskoro su pokrenuli akciju za osnivanje i podi­zanje radiostanice, dakle, odašiljača, u Zagrebu. Već u broju od 14. lipnja 1924. časopisa »Radio-šport« bilo je objavljeno pismo Ministarstvu pošta i telegrafa u Beogradu, pod naslovom »Radio stanica Zagreb« u kojem se moli principijelno odobrenje za po­stavljanje »radio-stanice za davanje s uobičajenim programom (Broadcasting)«. Predstavku su potpisali sa strane Radiokluba Zagreb, predsjednik dr. Oton Kučera i tajnik dr. Dušan Maruzzia.

Te iste godine objavio je u Zagrebu ing. Artur Spiller jednostav­nu informativnu knjižicu od osamdesetak stranica i tridesetak slika, pod naslovom »Radio telefon« (1).

 

                 

O radiju su se tada održavala i javna popularno-stručna preda­vanja. Prvo takvo predavanje u nas održao je srednjoškolski pro­fesor Splajt u tada vrlo aktivnom »Pučkom sveučilištu« u Zagrebu, u studenome godine 1924. pod naslovom »Radiofonija I—II—III«, a na svakom od ovih bilo je više od 200 slušača. Tog je mjeseca on demonstrirao u »Pučkom sveučilištu« i davanje radio koncerta. Na prvom od ovih bilo je više od 300 slušača (2).

 

Kučerina vizija radiofonskog prijenosa

 

Javna predavanja o radiotehnici su se nastavila, pa je takovo predavanje u tri dijela s više pokusa i projekcija održao franjevac prof. o. Bernardo Eduard Brixy (1882.-1946.) u Jeronimskoj dvorani u Zagrebu 4, 5. i 6. travnja 1925. Tekst ovih predavanja on je i objavio te iste godine u knjizi od sedamdesetak stranica i 25 slika, pod naslovom »Tri večeri o radiotelegrafiji i radiotelefoniji« (4).
Nakon godine dana djelovanja Radiokluba u Zagrebu, bio je 19-rujna 1925. osnovan »Savez radioamatera SHS« sa sjedištem u Zagrebu. Za počasnog predsjednika tog Saveza izabran je dr. Kučera. On je tada u svojem pozdravnom govoru na kraju rekao: »Savez s pomoću ovog izuma u našem bistrom i krepkom narodu svagda visoko drži i čuva ideale kulturnog napredovanja, širenje, traženje i zastupanje istine svagdje i spram svakoga«.
Za predsjednika Saveza bio je tada izabran ing. Velimir Stiasnv (1872.-1939.), a za tajnika dr. Ivo Stern (1889.-1961.), obojica iz Zagreba.
Upravo u to vrijeme Matica hrvatska u Zagrebu, u okviru redovitog izdanja za godinu 1923-, svoje poznate serije posvećene tehničkim pitanjima »Novovijeki izumi« u nauci, obrtu i umjetno­sti — Knjiga peta — objavljuje djelo dr. Otona Kučere pod naslovom Telegrafi telefon bez žica. 

 

 

Da bi se za izgradnju radiostanice u Zagrebu pribavila novčana sredstva osnovano je dioničarsko društvo »Radio D. D. Zagreb« nakon što je 26. ožujka 1926. za ovo bila dobivena dozvola Ministarstva trgovine i obrta u Beogradu. Osnivačka skupština održana je 1. svibnja 1926. u prostorijama Radiokluba Zagreb na Markovu trgu, te je izabrano ravnateljstvo društva »Radio D. D. Zagreb« u kojega su ušli ing. Dragutin Katušić, ing. Velimir Stiasnv, fizičar Ljudevit Šplajt, te vlasnik trgovine radioaparata Vladoje Čačković.

Započela je tada i izgradnja dvaju 50 metara visokih drvenih stupova za antene buduće radiostanice u dvorištu kuće na Marko­vu trgu broj 9, u zgradi obitelji Rakovac. Prostorije za postrojenje i studio ustupio je ondje Radioklub »Zagreb«.

 

U dvorištu ove zgrade na Markovom trgu 9 nalazile su se prve prostorije Radio Zagreba.

 

 

Njemačka tvrtka »Telefunken« dobavila je u siječnju 1926. uređaje odašiljača snage 350 Wkoji je bio građen za stanicu Malmo u Švedskoj. Nakon dovršene montaže i pokusnog uključivanja, Radio Zagreb je započeo emitiranje svog prvog programa u subotu 15. svibnja 1926. U to je vrijeme započeo izlaziti i tjednik »Radio vjesnik«, koji je donosio članke različitog sadržaja, a također i program Radio Zagreba i nekih inozemnih postaja.

 

Prvi prdajnik Radio Zagreba iz 1926. godine.
Proizvodnja "TELEFUNKEN" Berlin pušten u rad 15.05.1926 i bio je u funkciji do 30.06.1940. Snaga odašiljača 0,35kW.

 

 

Vratimo se na posljednje djelo našeg dr. Otona Kučere o razvoju radiotelegrafije i radotelefonije, koje on u svojoj knjizi naziva »Telegraf i telefon bez žica«. Oton Kučera je zbog nedostat­ka sredstava izdavača bio prinuđen da svoj prvobitni tekst znatno skrati, ali mu je i unatoč tomu uspjelo da dade, premda sažet ipak jasan, zanimljiv i poučan prikaz, za ono doba potpuno novoga znanstvenog i tehničkog područja.

Kako sam Kučera u predgovoru kaže, svrha je knjižice »Telegraf i telefon bez žica«... »da tek u najkrupnijim crtama opiše i razjasni osnovne uredbe jednog izuma posljednjih desetgodišta, koji je u najširim vrstama svih obrazovanih naroda pobudio zanimanje kakovom do sada nema premca«.

Već u vrijeme Kučere literatura u svijetu o radiju bila je vrlo opsežna, kako to i on sam kaže. Pri sastavljanju svoje knjige on se, između ostalog, služio djelima koje je objavio elektrotehničar Leo Graetz (1856.-1941.), te danas manje poznati autori kao što su to bili: Lertes, Gunther, Fuchs. Nazive djela spomenutih autora on ne spominje, ali kaže da je iz njihovih djela preuzeo slike.

U prvom, uvodnom dijelu, na četrdesetak stranica Kučera je, na sebi svojstven i lagan način, opisao tada već dobro poznate fizikalne pojave i zakone elektriciteta, pa i elektrotehnike, neop­hodne za razumijevanje sklopova i uređaja bežične telegrafije i telefonije. Opisao je i princip rada, za ono vrijeme novih, elektron­skih cijevi, a posebno triode koju je godine 1906. izumio američki inženjer Lee de Forest (1873-1961.).

 

 
Moderna elektronska cijev šiljačica (Telefunken).
 
Sklapanje postaje šiljačice s elektronskom cijevi kao poši-ljačem neutišanih valova.

U drugom dijelu knjige, na tridesetak stranica, opisao je pokuse Heinricha Hertza s električkim titrajima i širenjem elektromagnet­skih valova, te djelovanje električnog oscilatora, kojega je konstru­irao talijanski fizičar Augusto Righi (1850.-1920.), a taj oscilator tvori osnovni dio jednostavnog telegrafskog odašiljača. Slijedi zatim opis zatvorenog i otvorenog titrajnog kruga, te pokusa GuglielmaMarconija iz godine 1896. u Italiji i Engleskoj, kao i opis spoja s antenom i zemljom. Istaknuta je također i važnost postiza­vanja rezonancije u antenskom strujnom krugu, u spoju odnosno odašiljaču, kojega je predložio njemački fizičar Ferdinand Braun (1850.-1918.). Ovaj je za svoja otkrića na području bežične tele­grafije dobio godine 1909. Nobelovu nagradu, u zajednici s Gu-glielmom Marconijem.

Opisao je zatim detektorski prijamnik, »postaju primalicu« kako ovu on nazima, te spominje, tada već zastarjeli »koherer« kojega je 1890. izumio francuski fizičar Edouard Branly (1844.-1940.), pa time isprva omogućio primjenu telegrafije bez žica. U ovom je opisu detektorskog prijamnika protumačio i ulogu kristalnog detektora, kondenzatora i variometra, te važnost postizavanja rezonancije, za primanje Morzeovih signala.

Oton Kučera opisuje također i načela rada telegrafskog odaši­ljača s prigušenim i neprigušenim titrajima, zatim vrlo kratko iskrište i postupak udarne uzbude i sustav zvučnih iskara koje je prvi primijenio njemački fizičar Wilhelm Wien (1864.-1928.). S time u svezi spominje također i postupak s rotirajućim iskrištem kojega su uveli u primjenu Guglielmo Marconi i Regional Aubrey Fessenden.

Upravo zbog tadašnjih brzih promjena u pronalascima novih uređaja Kučera se ne upušta u njihovo potanko opisivanje, ali opisuje vrste i svojstva različitih izvedbi antena za odašiljače.

Kao najpouzdaniji detektor za primanje signala udaljenih oda­šiljača u knjizi je opisana elektronska cijev trioda koja se u svojstvu detektora naziva audion, a opisuje se i sklop prijamnika koji sadrži triodu.

 

Izgrađena postaja primalica od C. Lorenza. (Pristaje postaji šiljačici si. 31.)

 

Jednostavna postaja primalica Telefunken s 1 elektr. cijevi.

 

Vraćajući se ponovno na odašiljače Oton Kučera ističe predno­sti neprigušenih električnih titraja proizvedenih električnim lu­kom, postupak koji je godine 1902. razvio danski fizičar Valdemar Poulsen (1869-1942.) nadovezujući se na »pjevajući luk« engle­skog fizičara Du Bois Villiama Duddella (1872.-1917.).

Među raznim vrstama odašiljača za bežičnu telegrafiju opisan je i cijevni odašiljač s triodom kao oscilatorom neprigušenih titranja u sklopu s povratnom vezom kojega je 1912. godine načinio Aleksander Meissner (1883.-1958.), tada inženjer tvrtke »Telefunken« u Njemačkoj.

Na kraju ovog poglavlja opisan je cijevni prijamnik za neprigu­šene valove, prema sklopu kojega je predložio Regional Aubrey Fessenden.

Treći dio knjige posvetio je Kučera opisu osnovnih načela telefona bez žica. I ovdje govori o triodi, ali kao o pojačalu glasa u prijamniku. Spominje također jednostavan sklop cijevnog oda­šiljača s triodom kao oscilatorom. Kučera govori i o radioamateri-ma, pa kaže da za njihove potrebe dolaze u obzir samo odašiljači s elektronkama.

U ovom se dijelu knjige spominje u opisu prijamnika i primjena zvučnika umjesto slušalica, zatim posebni sklopovi prijamnika s jednom elektronkom u ulozi ultraaudionar Opisana su višecijevna niskofrekventna i visokofrekventna pojačala. Za održavanje stalne struje grijanja u ovim su se sklopovima primjenjivali otpornici sa željeznom niti koje je konstruirao njemački fizičar i kemičar Walther H. Nernst (1864.-1921.). Ovdje su opisani i neki, tada moderni, prijamnici tvornice »Siemens Halske« u Njemačkoj.

Izgrađena postaja primalica Siemens i Halske s 3 ormarića H pojačalac visoke frekvencije, A primalac s audionom, N pojačalac niske frekvencije.

 

Idu li želje preko dosega broadcastinga Kučera govori i o smetnjama u radioprijamu, do kojih dolazi zbog utjecaja sumraka, te Zemljine atmosfere, posebno tzv. Hea-visideovog sloja, kojega je otkrio engleski matematičar Oliver Heaviside (1850.-1925.), govori se i o »fading efektu« i nejasno-ćama njegovog nastanka.

Pri kraju svoje knjige Kučera s ponosom kaže: »Kad ovi retci dođu do ruku čitateljica i čitatelja, stajat će u Zagrebu jamačno već postaja šiljalica...«. Želja mu se je, srećom, i ispunila već sljedeće godine.

Hrvatsko elektrotehničko nazivlje za stvaranje koje je uvelike zaslužan i Oton Kučera, a koje je djelomično primijenio u ovom svojem djelu, danas je pomalo zastarjelo. Neki stručni izrazi iz elektrotehnike poprimili su do današnjih dana nešto drukčije oblike. Kao primjer neka posluži sljedećih nekoliko stručnih izraza iz knjige Telegraf i telefon bez žica, uz koje su navedeni i današnji nazivi: cijevni šiljač — cijevni odašiljač, drobnica — čestica, jednaka struja — istosmjerna struja, konduktor— vodič, krug titraja — titraj ni krug, magnetična igla — magnetska igla, napetost — napon, nasićen — zasićen, neutišani titraj — neprigu­šeni titraj, titrač — oscilator, osobiti otpor — otpornost (specifični otpor), osovan — vertikalan, otkrivač — detektor, pojačaoc — pojačalo, postaja primalica — prijamnik, postaja šiljalica — odaši­ljač, pošiljač — odašiljač, provodnik — vodič, poticaj — uzbuda, raskomadana struja — pulzirajuća struja, rastanje — porast, ra-zglasnik — zvučnik, sklapanje — spajanje, štacija — postaja, telefon bez žica — radio, uredba — princip, udarni poticaj — udarna uzbuda, utišanje — prigušenje, utišavanje — prigušivanje, utišani titraji — prigušeni titraji, Wattmetar — vatmetar, vrtažni kondenzator — zakretni kondenzator.

I ovom svojom stručno-popularnom knjigom iz područja radi-otehnike Kučera je znatno pridonjeo razvoju naših današnjih, a i budućih stručnjaka, tada i u svijetu novog područja znanosti i tehnike.

Kučera u knjizi spominje, odnosno citira, i neka svoja prije objavljena djela, pa se stoga i o ovima donose sljedeći kratki prilozi.

Za vrijeme svog službovanja na gimnaziji u Požegi Kučera je napisao opsežnu monografiju Crtice o magnetizmu i elektrici­tetu koju je godine 1891-, kao XVI. knjigu serije »Poučna knjižni­ca« objavila Matica hrvatska. Ovo djelo jedinstveno po svojem sadržaju i opremi, u tadašnjoj našoj oskudnoj stručnoj literaturi, tiskano je na 389 stranica sa 96 slika. Ono je, kako Kučera u predgovoru kaže: »...prvi pokus u hrvatskoj knjizi, popularizovati za naobraženije slojeve naše publike fiziku...«. Sto se tiče samog sadržaja ovog djela autor kaže: »...pisac je ove knjige kušao da hrvatsku inteligenciju povede k spoznaji danas jamačno najvažni­jih i najzanimljivijih dviju prirodnih sila: magnetizma i elektrici­teta«.

Kao profesor u Realnoj gimnaziji zagrebačkoj (u ono doba svjetske razine) sagrađenoj zaslugom tadašnjeg predstojnika Od­jela za bogoštovlje i nastavu Hrvatsko-slavonske vlade dr. Izidora Kršnjavog (1854.-1920.), a otvorenoj godine 1895., te učitelj na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Kučera je godine 1902. objavio Eksperimentalnu fiziku — za srednje i njima slične škole. Knjiga ima 504 stranice i 373 slike. U ovom udžbe­niku »Magnetika, elektrika te galvanizam ili nauka o električnim strujama« razrađeni su na 113 stranica, a obuhvaćeni su osim fizikalnih pojmova i istosmjerni i izmjenični strojevi, zatim telefon i telegrafija bez žica i Tesline struje. 

U okviru »Poučne knjižnice« Matice hrvatske izlazi 1903-, dakle prije devedeset godina kučerino djelo Valovi i zrake na 407 stranica s 230 slika. »Kod izraživanja ove knjige upotrebljavao je pisac (kako to stoji u predgovoru) sva djela tadašnjih majstora u ovakovom prikazivanju prirodnih nauka, koje je imao pri ruci, a dobro mu je došao i mnogodišnji studij periodične svjetske lite­rature ove struke, uz gotovo tridesetogodišnju vlastitu praksu u obučavanju fizike«. U djelu Valovi i zrake posvećenom svim oblicima titranja materijalnih čestica i elektromagnetskim valovi­ma, na više se mjesta govori o telegrafu i telefonu, Edisonovu fonografu koji je upravo tih godina pobuđivao opću pozornost u svijetu, te o bežičnim vezama. U knjizi se zato govori o pokusima s katodnim zrakama, o elektronima i o X-zrakama, koje je godine 1895. otkrio njemački fizičar Wilhelm Conrad Róntgen (1845-1923.), a također i Nikola Tesla.

Od godine 1892. pa sve do 1904. Kučera ureduje astronomski »Kalendar Bošković«, a također je i urednik »Glasnika« Hrvatskog naravoslovnog društva (kasnije »Hrvatsko prirodoslovno druš­tvo«) osnovanog godine 1885.

Kučera se bavio i istraživanjem povijesti fizike u nas, pa je godine 1893. izradio svoju disertaciju pod naslovom »O Marinu

Getaldiću patriciju dubrovačkom, znamenitom matematiku i fizi­ku na početku XVII. vijeka«, na temelju koje je i doktorirao iste te godine. Od godine 1893- bio je i dopisnim članom JAZU.

Godine 1903. postaje Oton Kučera upraviteljem Zvjezdarnice »Hrvatskog prirodoslovnog društva« u Zagrebu, koja je i osnovana na njegov poticaj. Kasnije, godine 1906., u znak priznanja aktiv­nosti tog Društva i osnivanja zvjezdarnice, hajdelberški je astro­nom August Kopff asteroidu br. 589 dao ime Croatia, u spomen na utemeljenje ove zvjezdarnice.

Nastavljajući svoju seriju knjiga »Novovjeki izumi u nauci, obrtu i umjetnosti«, koju su još godine 1882. započeli profesor Mijo Kišpatić (1851.-1926.) i polihistor Bogoslav Šulek (1816.-1895.) Matica hrvatska objavljuje godine 1910. III. knjigu ove serije pod naslovom Noviji električni pojavi i izumi. U tom djelu koje sadrži devet poglavlja, a obuhvaća oko 280 stranica, pored Stanka Plivelića (1868.-1925.) i Jurja Božičevića (1877.-1947.), napisao je i Kučera sedam poglavlja na oko 200 stranica. On je ovdje, osim principa rada pojedinih strojeva, opisao i njihovu tehničku izved­bu, mogućnosti njihove praktične primjene i njihovo značenje u životu čovjeka i u privredi. On je, dakle, u svojim prikazima bio jednako toliko fizičar, koliko i inženjer, a zasluga mu je i to što je svojim djelima učinio napore za stvaranje hrvatske elektrotehnič­ke terminologije.

Godine 1913. izlazi i IV. knjiga iz serije Novovjeki izumi u kojoj Oton Kučera na 82 stranice prikazuje »najnoviji izvor jakih električnih struja: dinamo izmjenične struje«, te tumači zakone izmjenične struje, a opisuje i motore izmjenične struje. Jedno Kučerino djelo pod nazivom Magnetizam i elektrici­tet tiskalo je također i Društvo sv. Jeronim u Zagrebu.

Kučera se bavio i prevodilačkim radom, pa je s njemačkog između ostalog preveo i udžbenik Fizika za više razrede sred­njih škola od J. Wallentina (oko 430 stranica). Ovaj je prijevod tiskan u Zagrebu godine 1917., dakle, pri kraju prvog svjetskog rata.

Prof. dr. Oton Kučera objavio je 21 zasebno djelo s raznih područja, fizike, meteorologije, astronomije, pa i tehnike, a pisao je i objavio mnoge članke i rasprave u gotovo svim našim važnijim listovima i časopisima. Njegova stručna predavanja, članci i knjige pribavili su mu u širokim slojevima hrvatskog naroda ime jednog od naših najpoznatijih prirodnjaka.
Velik je bio njegov stvaralački opus, a u objavljenim knjigama posvetio je više od tisuću stranica elektricitetu i elektrotehnici. To je i razlog što Otona Kučeru smatramo jednim od osnivača naše elektrotehnike.
Umro je 29. prosinca 1931. navršivši 75 godina života, cijenjen od svih onih koji su voljeli prirodu, fiziku, astronomiju i elektro­tehniku. On, međutim, nije za svog života, pa ni do danas, dobio onakvo priznanje kakvo je zaslužio na temelju svojeg golemog znanstvenog i popularizatorskog rada, te odgoja mnogih naraštaja budućih fizičara i inženjera elektrotehnike.