Ispis

 

 

POVIJEST FONOGRAFA I GRAMOFONA

 

1. POVIJESNI PREGLED UREĐAJA ZA SNIMANJE I REPRODUKCIJU ZVUKA

            Ljudska je znatiželja oduvijek bila poticaj za iznalaženje praktičnih rješenja. Tako je bilo i sa zvukom. Kako uhvatiti zvuk? Kako ga sačuvati i nakon nekoga vremena ponovno reproducirati? Pokušaja je bilo različitih. Navodimo neke od njih.

 

 

XIII. st.

- filozof Roger Bacon predviđa mogućnost reprodukcije ljudskoga glasa.

 

XVI. st.          

- talijanski fizičar Gianbattista della Porta pokušava uhvatiti glasove sustavom olovnih truba.

 

XVII. st.

- znanstvenici Johannes Kepler i Cyrano de bergerac zaključuju da je zvuk bez tragova, ali da će se moći sačuvati.

 

1680. god. 

- filozof Robert Hook eksperimentira s nazubljenim kotačićem tjeranim drvenim jezičcima i zaključuje da uz nejdnoliki raspored zubaca na rubu kotačića dobiveni zvuk sliči ljudskom govoru.

 

1688. god. 

- G. C. Schelhammer utvrđuje da se „tonovi gibaju u obliku valova, pri čemu se čestice zvuka u brzom slijedu sudaraju...“ To je bio temelj valne teorije o širenju zvuka.

 

1700. god. 

- francuski fizičar Sauveur postavlja temelje AKUSTIKE, nove znanosti koja se bavi proučavanjem zvuka.

 

XVIII. st.  

- javljaju se mehanički uređaji: vergleci, glazbeni automati i dr.

 

XIX. st. 

- pojava konstrukcija različitih „strojeva za govor“. Pneumatski uređaji koji ne proizvode glazbu, nego samo govor.

 

1841. god.

- bečki majstor Josef Faber konstruira aparat pod nazivom „Turkinja koja govori“. Sinteza govora ostvarena je kompliciranim mehanizmom sastavljenim od mijeha, cijevi, podesivih zračnih šupljina i lepeze koja je pokretala gumene usne i jezik.

1856. god.

- Francuz Leon Scott de Martinville konstruira PHONOAUTOGRAPH. Princip rada temelji se na prolasku zvuka kroz lijevak na čijem se vratu nalazi membrana s iglom, koja titra u ritmu zvuka i utiskuje u rotirajući valjak prevučen čađom helikoidalnu putanju. Reprodukcija zvuka još nije riješena.

 

1877. god. 

- Thomas Alva Edison, svestrani američki pronalazač i biznismen, koristeći načela koja još u prvoj polovini XIX. stoljeća opisuje britanski fizičar Thomas Young u djelu „A Course of Lectures on Natural Philosophy“, konstruira prvi uređaj za snimanje, ali i reprodukciju zvuka – PHONOGRAPH.

 

1878. god. 

- Edisonov zastupnik prikazuje fonograf u Francuskoj akademiji znanosti. Vode se žestoke rasprave, a broj je reprodukcija ograničen jer se brazde tijekom svake reprodukcije oštećuju. Sam Edison uočava nedostatke valjaka i bavi se idejom o reprodukciji s ploča, koju 24. travnja 1878. godine zaštićuje patentom u SAD. 

 

1886. god.

- Chicester Bella i Charles Summer tainter konstruiraju GRAPHOPHON. Radi se o usavršenom fonografu. Valjak obložen kositrom zamjenjuju valjkom prevučenim voskom. Za urezivanje rabe šiljastu, a za reprodukciju zaobljenu iglu. Membrana je od tinjca.

 

1887. god.

 - Edison se nakon desetogodišnje stanke ponovno bavi fonografom. Nakon spora otkupljuje Bell-Tainterove patente i njegova kompanija počinje proizvodnju usavršenoga fonografa. Radi popularizacije osnivaju se centri za slušanje gdje se glazba s valjka sluša pomoću slušalica na načelu stetoskopa. Valjci se serijski proizvode i tiskaju katalozi s uputama za rukovanje fonografom.

 

1887. god.  

 - U SAD Emil Berliner patentira uređaj za reprodukciju s ploče, kasnije nazvan GRAMOPHONE. Prvi uređaj izrađuje zajedno s Luisom Rosentalom i prikazuje ga Philadelphiji 1888. godine, a u Europi (u Berlinu) je prikazan tek 1890. godine. Berliner valjak zamjenjuje pločom prevučenom slojem voska, koja se ručno okreće. Sustav za reprodukciju, koji se sastoji od igle pričvršćene na membranu, smješten je na jednom kraju poluge, koja je s druge strane fiksirana uz mogućnost okretanja oko te fiksne točke. Za razliku od fonografa, gdje igla titra okomito i urezuje vertikalni dubinski rez, kod gramofona igla titra paralelno s površinom ploče i urezuje tzv. lateralni rez.

 

1912. god.  

- doba mehaničkih gramofona donosi niz konstrukcija i poboljšanja. Osim raskošnih oblika i različito ukrašenih truba, pojavljuje se prvi gramofon u kutiji, postaje prenosan i doprinosi popularizaciji.

 

1918. god. 

- javljaju se prvi gramofoni s mjenjačem za 6 ploča (preteče Juke-boxova).

 

1925. god. 

- pronalaskom mikrofona 1924. godine, pojačala i zvučnika te pojavom radija javlja se i elektronično snimanje, koje polako potiskuje mehaničko.Bojazan konkurencije radija i gramofona pretvara se u zajedničku borbu za  novu kvalitetu. Počinje doba elektroničkoga gramofona i elektromagnetskih zvučnica.

 

1926. god.   

- Bell Telephone Co. počinje urezivanje prvih ploča električnim načinom te se javlja lak-ploča.

 

1927. god.

- tvrtka „His Master's Voice“ proizvodi najsavršeniji gramofon mehaničkoga doba: reentrant eksponencijalni gramofon kod kojega se zvuk pojačava eksponencijalnim rogom (primjerak takvoga gramofona eksponat je Tehničkoga muzeja u Zagrebu).

 

1931. god. 

- RCA (Radio Corporation of America) eksperimentira sa stereofonskim dvokanalnim urezivanjem te se javljaju prvi eksperimenti s dugosvirajućim  LP (engl. Long Play) pločama. No, one se u uporabi pojavljuju tek dvadesetak godina kasnije.

 

1935. god.  

- nakon pronalaska magnetskoga snimanja 1900. godine danski inženjer Valdemar Poulsen konstruira uređaj TELEGRAFON kojega predstavlja na svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine. Proizvodnja uređaja za magnetsko snimanje na čeličnu žicu počinje 1929. godine, a tek se 1935. pojavljuje magnetofon s plastičnom vrpcom. Postoji mogućnost brisanja snimljenoga materijala i ponovnog zapisa na istu vrpcu.

 

1948. god.

- Nakon II. svjetskog rata počinje procvat gramofonske industrije, a javlja se i LP ploča. To je početak razdoblja vjerne reprodukcije zvuka (Hi – Fi).

 

            Tehnološki napredak nije završio, a područje snimanja i reprodukcije zvuka svakodnevno doživljava promjene.

 

2. SNIMLJENI MATERIJAL PREDSTAVLJA KULTURNO-POVIJESNU BAŠTINU

            U ovom poglavlju riječ je o diskografiji, snimkama napravljenim na našem području, a snimljenim na fonografskim valjcima i starim gramofonskim pločama. 

            Ako pokušamo odrediti značajne periode u našoj diskografiji, kronološki ih možemo ovako podijeliti:

-
         period od početka snimanja do 1918. godine-         period između 1918. i 1945. godine.

Radi se o nekomercijalnim, ali i komercijalnim snimkama naših izvođača, inozemnih, a kasnije i domaćih snimatelja i diskografskih kuća te o etnomuzikološkim melografskim snimkama. Ovaj je pregled nepotpun, a njegovo upotpunjavanje zahtijeva opsežna istraživanja. Neki su koraci učinjeni te su poslužili kao putokaz u ovom pregledu.

 

2.1. PERIOD OD POČETKA SNIMANJA DO 1918. GODINE

            U to doba Hrvatska još nema gramofonske industrije pa nema ni govora o razvoju vlastite diskografije. Iako je i svjetska diskografija tek na početku, naše je područje interesantno za te inozemne kompanije. Prve snimke na fonografskom valjku napravljene su u Washingtonu 1891. godine. Međutim podatke o prvim snimljenim pločama teže je pronaći. Utvrđivanju pomažu snimke poznatih opernih pjevača koji su u to doba jedini snimali. Dva velikana, koji po broju snimaka nadmašuju sve ostale, dominiraju: tenor Enrico Caruso s 265 i bas Fjodor Šaljapin sa 180 snimaka. U to doba najjaču gramofonsku industriju u Europi drže Velika Britanija, zatim Francuska, Njemačka i Italija.

Naši izvođači, među kojima su mnogi u svijetu cijenjeni, snimaju za strane tvrtke na hrvatskome ili na stranim jezicima najprije u inozemstvu, a kasnije i kod nas.

Snimke namijenjene domaćem tržištu snimane su u inozemstvu, a podaci na pločama pisani su hrvatskim jezikom, latinicom i ćirilicom. Jedna od prvih ploča iz ovoga perioda jest ploča firme „E. Berliner's Gramophone“ proizvedena u Hannoveru s pjesmom „Jezerce“ u izvođenju Sofije Ranasović-Kovilj, snimljena prije 1899. godine.

Zanimljivi su podaci o poznatoj hrvatskoj opernoj pjevačici Milki Trnini. Ona je u SAD na talijanskome i njemačkome jeziku snimila nekoliko fonografskih valjaka. Međutim, nije bila zadovoljna kvalitetom pa je zabranila njihovu prodaju. 

            Prva ekipa snimatelja tvrtke „ODEON“ dolazi u Zagreb 1906. godine i snimaju naše poznate interprete Arnošta Grunda te Zvonimira i Mariju Freudenreich. Budući da su bili članovi tadašnjeg kazališta, snimljene su arije iz njihova kazališnog repertoara.

            Do 1910. godine amaričke tvrtke „COLUMBIA Co.“ i „VICTOR“ izdaju nekoliko serija ploča s našim narodnim pjesmama u izvođenju domaćih umjetnika. Te su ploče uglavnom bile namijenjene našim iseljenicima u Americi, a izvođači su bili Josip Batistić i Emil Blažević.

            Druga skupina snimatelja iz „Oestereichische Grammophon Gesellschaft“ (Austrijsko gramofonsko društvo), filijale tvrtke „His master's Voice“ dolazi u Zagreb 1910. godine i snimaju gotovo sve naše umjetnike, a i neke strane koji su bili članovi Zagrebačkoga kazališta. To su bili: Tošo Lešić, Bogdan pl. Vulaković, Zvonimir Strmac, Irma Pollak, Gjuro Prejac, Arnošt Grund, Juraj Dević te „Vojnička glasba carske i kraljevske 70. pukovnije“ iz Zagreba pod ravnateljstvom kapelnika Ive Muhvića. Većina je snimaka bila namijenjena našemu tržištu.

            Ovo je razdoblje značajno za naše područje. Snimanja su se obavljala u kontinuitetu te smo i bez vlastite gramofonske industrije prisutni u svjetskoj produkciji.

 

2.2. PERIOD IZMEĐU 1918. I 1945. GODINE

            Nakon I. svjetskog rata u svijetu i u nas dolazi do značajnih društvenih i političkih promjena. Novostvorene prilike utječu i na razvoj diskografije na našem području. Interes stranih kompanija za naše diskografsko tržište sve više raste, a naši umjetnici još uvijek snimaju u inozemstvu. Ivo Muhvić, kapelnik vojne glazbe u Zagrebu odlazi u Berlin gdje 1921. godine u „Deutsches Gramophon Gesellschaft“ snima veći broj narodnih himni, pučkih popijevaka, kola, koračnica itd. Neke se od tih snimaka nalaze i u katalagu tvrtke „POLYDOR“ izdanom u Beču 1927. godine. Naše izvođače snimaju i tvrtke „Columbia“, „Zonophone Record“, Beka Record“, „Meteor Record“, „Odeon Record“, Parlaphon“, „His Master's Voice“ i druge, a popularnost gramofona i gramofonske ploče sve više raste.

            U to vrijeme Čehoslovak Ludovik Kuba, jedan od najpoznatijih etnomuzikologa našega stoljeća, započinje svoja istraživanja u Makedoniji. Poznavajući fonografsko snimanje, obilazio je sela i snimao pučke popijevke i narodne običaje.

            Osnivanjem Odsjeka za pučku muziku pri etnografskom odjelu tadašnjega Narodnog muzeja u Zagrebu, i u Hrvatskoj započinju etnomuzikološka istraživanja i melografska snimanja. Odsjek su 1920. godine osnovali tadašnji muzejski kustos Vladimir Tkaličić, prof. i dr. Božidar Širola. Zadaća je odsjeka bila:

-         skupljanje i obrada dotadašnjega rada u području muzičkoga folklora

-         podupiranje rada suvremenih melografa u bilježenju najvrednijih, najstarijih i najosebujnijih popijevaka i pučkih svirki

-         skupljanje pučkih muzičkih instrumenata

-         stvaranje rječnika pučkog muzičkog nazivlja

-         za potomstvo čuvanje vrijednih napjeva fonografskim snimkama

-         priprema i povremeno izdavanje kritičkih izdanja pučkih popijevaka.

Odsjek je primljen kao filijala bečkoga Phonogramm-Archiva, koji mu je ustupio aparaturu i ploče za snimanje.        

            Snimanja su započela 1922. godine, a snimali su dvojica entuzijasta, Milovan Gavazzi, prof. i dr. Božidar Širola, koji su obilazeći razne krajeve naše zemlje fonografski snimali pučke, svatovske, šaljive, plesne, dječje, lirske i druge popijevke i narodne običaje našega naroda i nacionalnih manjina.

(Autor ovoga rada, ???, potaknuo je u suradnji s ing. Nikolom Mandićem i mr. sc. Velimirom Krakerom projekt pod nazivom „Istraživanje, obrada i prezentiranje etnomuzikološkog fono i fotomaterijala snimljenog u Odsjeku za pučku muziku etnografskog odjela Hrvatskog narodnog muzeja u Zagrebu u periodu od 1920. do 1941. godine“.) Snimke su bile namijenjene isključivo znanstvenom istraživanju i nisu bile komercijalnoga karaktera. Značajne su po tome što su snimljene na našemu prostoru, a snimljeni materijal predstavlja izuzetnu kulturnu baštinu.

            Prva diskografska kuća u nas osniva se 1927. godine – „Edison Bell Penkala“, filijala engleske tvrtke „Edison Bell International“. Diskografsko tržište u nas bilo je pogodno za razvoj takve industrije, a geografski položaj idealan za osnivanje centrale koja bi pokrivala prostor tadašnje Jugoslavije, Austriju, Poljsku, Mađarsku, tadašnju Čehoslovačku, Rumunjsku, Albaniju, Grčku, Malu Aziju, Siriju i Palestinu. Zbog toga je i u sudskom registru ime prijavljeno na deset jezika. Pretenzije su bile velike pa je predviđena proizvodnja od milijun ploča samo na Balkanu. U to vrijeme ne postoji zakon o autorskom pravu, proizvodnja je slobodna, a profit veliki. Osim vlastitih, „EBP“ prodaje i ploče desetak drugih firmi. U Zagrebu je 1926. godine proradila radiostanica, koja postaje veliki konkurent gramofonskoj industriji. Svijet polako ulazi u razdoblje ekonomske krize.

            U vrijeme svoje produkcije od 1927. do 1933. godine „Edison Bell Penkala“ snima veliki broj ploča. Udio je domaćih izvođača oko 5%, a tome su doprinijeli urednici programa Ivo Tijardović i dr. Pavao Markovac. Mnogi naši umjetnici, koji su u početku snimali za strane tvrtke, snimaju za „EBP“.

            Neobično je važna činjenica što prodaja ploča u vrijeme ekonomske krize (1929.- 1931.) dostiže najviši broj od 279 553 prodanih komada i što je u tim trima godinama čak za 200% veća nego u razdoblju od 1932. do 1936. godine. Godine 1938. „Edison Bell Penkala“ prestaje s radom.

            Već od 1939. godine u Zagrebu nova tvornica „Elektroton“ gramofonskih ploča počinje produkciju. Osnivaju je Zora i Dragutin Križanec koji strojeve i opremu iz istoimene firme, koju su osnovali u Ljubljani, dopremaju u Zagreb te s nekom opremom kupljenom od bivšeg „EBP“ započinju s radom. Godišnja je produkcija „Elektrotona“ oko 60 000 ploča. Tako je naša produkcija gramofonskih ploča ostala u kontinuitetu i nakon prestanka rada „EBP“. Doduše, radilo se o pločama stranih licenci, a domaći su izvođači bili relativno slabo zastupljeni. Na takav repertoar utjecale su prilike pred II. svjetski rata.